Dva tovaruši u čuvarnici polažu ispit zrelosti

Biti vjeran svojim vlašćim potriboćam i znamda ostati sam ili rediti se po drugi i biti prihvaćen u društvu: ovo pitanje nas sprohadja kroz cijeli naš žitak. Prvo javno mjesto, kade svimi svojimi emocijami zaćutimo ovu dilemu, je čuvarnica. Ovde se učimo, kako moremo najti sridnji put med dvimi poli. Dvojezični tekst Dva tovaruši-Zwei Freunde je nastao 1997. ljeta za knjigu Zauzlana stabla-Die verknoteten Bäume.

Dva tovaruši

Nikola je imao čuda tovarušev i družic. Sa svimi se je rado igrao. Ali najdraži od svih mu je bio Tomas. Tomas je isto kot Nikola išao zadnje ljeto u čuvarnicu, i - to je bilo jur dogovoreno - u školi su kanili siditi jedan uz drugoga.

Ure dugo su oni dva u čuvarnici htili skupa graditi stane od Lego-a, sastavljati puzzle ili crtati dedace. Kad je htilo biti lipo teplo vrime, su htili na dvoru čuvarnice plazniti po svi mogući predmeti, rovati u pjesku ili se igrati na žandare. Prez većih natezanj je svaki od njih u igri preuzimao svoju ulogu i ju glumio svom svojom dušom - većkrat su bili još i tako zadubljeni u svoje fantazije, da nisu uptili, da su je odgojiteljice dozivale na objed. Koč-toč su se pravoda htili i svaditi: onda se je mogao jedan na drugoga nahrupiti, i za kratko vrime mogle su curiti još i suze. Moć, ka je je privlačila jednoga drugomu, je ali bila daleko jača od moći, ka je je razdvajala, i zbog toga su mogli jur kratko po svadji raspušćano vrišteć opet klopotati po dvoru čuvarnice.

Jednoga dana počeo se je njev prijateljski odnos ali mutiti. Nije se to stalo na jednoč - na početku Nikola uopće nije uptio, ča se je dogadjalo. On je samo nekako ćutio, da mu Tomasovo društvo već nije bilo tako ugodno.

Počelo je to sve ovako: dica su opet jednoč bila u dvoru čuvarnice, i svaki je uživao teplinu protulićnoga sunca. Grupa dičakov je sidila na pijesku i je kopala tunele za svoje automobile, neke divičice su se ljuljale, a drugi su se igrali na shranjačice. Nikola si je bio iz lope doprimio jedino trokolce, i se je s njim považao simo tamo. Kad ga je Tomas zagledao, se je u njemu zbudila želja, da isto zajaše na trokolcu. On je protekao k Nikoli i ga je prosio, da mu je prepusti. Nikola se je kanio ali još sam dalje rendati i nije privoljio Tomasovoj želji. Tomas nije znao, kako će reagirati, kako bi mogao nagovoriti Nikolu, da mu predaje trokolce. Nekoliko sekundov je premišljavao, dok nije konačno rekao: "Ako mi ne prepustiš trokolce, onda već nisam tvoj tovaruš"!

Nikola je jur kanio zagaziti u pedale, kad su Tomasove riči dostignule njegovo srce i je počele gnjaviti. Premišljavao je simo, i premišljavao je tamo. S jedne strani se je kanio dalje považati trokolcem; s druge strani je ali kanio, da Tomas bude i nadalje njegov tovaruš. U njem su se borile dvi sile: jedna sila je vlikla na jednu stran, druga na drugu. Konačno se je pak odlučio: teško zdihavajuć stao se je od trokolca i je spušćenom glavom stupio na stran.

Kod Tomasa je bilo suprotivno: u njegovi očima zrcalilo se je veselje, a u to veselje je bila zamišana i jedna kapljica triumfa. Fućkajuć skočio je Tomas na trokolce i se je odvezao.

Nikolino srce je ta dan bilo jako teško. Bio je tužan, a da nije znao zač.

Drugi dan ja ali bilo sve zabljeno. Kad je u čuvarnici zagledao Tomasa, je odmah prošao k njemu i obadva dičaki su se opet igrali kot da bi se ništa ne bi bilo stalo. Bižali su s jednoga kuta dvora u suprotivni kut, igrali na lokomotivu i se kamenčkali. S časom je Nikola utrudio, i zato je kanio malo počinuti. Tomasu je ali ravno bila došla ideja da se igraju na cowboy-je i indijance. Prez svojega najboljega tovaruša pravoda nije bilo tako veselo, ar oni dva su bili nerazdvojivi par Winnetou i Old Shatterhand. Nagovarao je Nikolu, neka se ipak još s njim igra, ali zamam. Na to Tomas pokusi još jednoč: "Ako se s manom ne igraš na cowboy-je i indijance, već nisam tvoj tovaruš", on veli. Nikola je jur kanio privoljiti, ali u zadnjem hipcu se je predomislio. "Ne, ja se to sada ne kanim igrati", je rekao i se je brzo otpravio u garderobu.

Onde se je stisnuo u nugalj i je premišljavao, jeli je dobro činio. Bio je jako nesiguran. S jedne strani je bio gizdav na to, da se nije dao od Tomasa presiliti. S druge strani se je ali i bojao, da bi se Tomas zaistinu mogao funjiti i da bi se njevo prijateljstvo moglo dokončati.

Kad je Nikola drugi dan došao u čuvarnicu, se je Tomas ponašao potpuno drugačije nego obično. Nikola je Tomasa pozdravio, on ga je pozvao na igranje, on mu je ugadjao, ali Tomas ga nije zeo na znanje. On je gledao krezanjega, kot kad ga ne bi bilo.

Tri, četire pute je Nikola pokusio uspostaviti vezu k Tomasu - sve je bilo zamam. Dokle je na početku još sumnjio, da se Tomas znamda samo šali i da ga kani strašiti, je s časom razumio, da to nije bila šala. Bio je jako zdvojan. Ćutio se je ponižen, i ne samo zato, kad su druga dica uptila, ča se dogadja.

Tu napetost Nikola nije mogao dugo izdržati. Iskao je izlaz iz situacije, i našao ga je. "Ako Tomas već nije moj tovaruš, onda i ja već nisam njegov tovaruš", mislio je pri sebi. "Ja imam dost drugih prijateljev, s kimi se morem igrati. Meni to ništ ne načinja, da već nismo tovaruši". Ovimi misli pridružio se je jednoj grupi dičakov, ki su se uprav otpravljali na put u dvoranu za tjelovježbu.

Ledena dob med Nikolom i Tomasom durala je jako dugo. Svaki je išao svojim putem. Nikola je bio srdit na Tomasa, i u neki situacija ga je još i mrzio. Čim već ga je pravoda mrzio, tim već je sam trpio.

Po neki tajedni dogodilo se je pak slučajno, da su oni dva bili jedini, ke su odgojiteljice po objedu poslale na spalo - zbog čemernoga ponašanja. Sami u velikoj dvorani za spavanje, su jedno vrime jedan uz drugoga muče ležali. Skupna nevolja je je ali opet povezala. Složno su morgovali o nazlobni odgojiteljica, ke da su je nepravično kaštigale. Led se je rastalio, i vrijeda su se lezgetali kot u stari časi.

Nikola se je opet mogao smijati. Vratio mu se je on tovaruš, ki mu je bio najdraži od svih. Sigurno, on se je igrao i s ostalom dicom u čuvarnici - ali tako kot s Tomasom s nikim nije bilo.

Da žitak prez najboljega tovaruša nije pravi žitak - to je Nikola u ti tajedni iskusio do zadnjega. A to iskustvo ga već nije ostavilo, i onda ne, kad je Tomas opet jednoč rekao: "Ako ne činiš to, ča ja kanim, već nisam tvoj tovaruš". Na to mu je Nikola ov put naime odgovorio: "Prvič: ja ću činiti samo to, ča ja kanim! Drugič: ako ti zbog toga već ne kaniš biti moj tovaruš, zato ništ. Ar ja ću naime nadalje ostati tvoj tovaruš. A protiv toga ništ ne moreš činit. Basta!"

Nekoliko sekundov bila je med dvimi tovaruši tišina. Jedan je gledao drugomu diboko u oči. Onda je Tomas zeo Nikolu za ruku, i puni sriće su obadvimi protekli na dvor. Vani je je objamilo nježno sunce, ko je je od onda sprohadjalo na svi njevi puti.

Zwei Freunde

Nikola hatte viele Freunde und Freundinnen. Am liebsten aber hatte er Thomas. Thomas ging wie Nikola das letzte Jahr in den Kindergarten, und - das war schon ausgemacht - in der Schule wollten sie nebeneinander sitzen.

Stundenlang bauten sie Legohäuser, stellten Puzzles zusammen oder malten Männchen. Wenn es draußen warm war, kletterten sie im Hof des Kindergartens  herum, gruben im Sand oder spielten Räuber und Gendarm. Jeder von ihnen übernahm die ihm zugewiesene Rolle und spielte sie mit ganzem Herzen. Oft waren sie so in ihre Phantasien vertieft, daß sie nicht hörten, daß sie die Kindergärtnerinnen zum Mittagessen riefen. Manchmal gerieten sie auch in Streit miteinander: dann konnte es passieren, daß der eine auf den anderen losstürmte, und für kurze Zeit konnten sogar Tränen fließen. Die Kraft, die sie zueinanderzog, war aber stärker, und kurz darauf sah man sie schon wieder ausgelassen im Hof des Kindergartens herumtollen.

Eines Tages begann sich aber ein Schatten auf ihre Freundschaft zu legen. Es geschah ganz langsam -  und zu Beginn nahm es Nikola überhaupt nicht wahr. Er spürte nur, daß er nicht mehr so gerne mit Thomas zusammen war.

Begonnen hat alles so: die Kinder spielten wieder einmal im Hof des Kindergartens. Unter den wärmenden Strahlen der Frühlingssonne saß eine Gruppe von Buben am Sandhaufen und grub Tunnels für ihre Autos, einige Mädchen schaukelten, andere spielten Verstecken. Nikola hatte sich aus dem Schupfen das einzige Dreirad geholt, und fuhr damit umher. Als Thomas ihn sah, wollte auch er das Rad haben. Nikola fuhr weiter. Thomas wußte nicht, was er tun sollte, wie er Nikola überreden konnte, ihm das Dreirad doch zu überlassen. Angestrengt überlegte er, und sagte schließlich: "Wenn Du mir das Dreirad nicht gibst, bin ich nicht mehr Dein Freund!"

Nikola wollte schon losfahren, als die Worte Thomas` sein Herz erreichten. Er dachte hin, er dachte her. Einerseits wollte er mit dem Dreirad weiterfahren; andrerseits wollte er, daß Thomas sein Freund bleibt. Schließlich entschied er sich: er stand vom Dreirad auf und trat mit gesenktem Kopf auf die Seite.

Bei Thomas war es umgekehrt: in seinen Augen spiegelte sich Freude, und in dieser Freude war auch ein bißchen Triumph. Pfeifend sprang er aufs Dreirad und fuhr davon.

Nikolas Herz war an diesem Tag sehr schwer. Er war traurig und wußte nicht, warum.

Am nächsten Tag war alles wieder vergessen. Als Nikola Thomas im Kindergarten sah, ging er gleich zu ihm hin und beide Buben spielten, als ob nichts geschehen wäre. Sie liefen von einer Kindergartenecke in die andere, spielten Lokomotive und warfen mit Steinchen. Mit der Zeit wurde Nikola müde, und er wollte rasten. Thomas aber kam gerade eine Idee: er wollte Cowboy und Indianer spielen. Ohne seinen besten Freund machte es freilich keinen Spaß, denn sie waren das unzertrennliche Paar Winnetou und Old Shatterhand. Er redete auf Nikola ein, aber umsonst. "Wenn Du nicht mit mir Cowboy und Indianer spielst, bin ich nicht mehr Dein Freund", sagte er dann. Nikola wollte schon nachgeben, da überlegte er es sich. "Nein, ich will das jetzt nicht spielen" sagte er, und ging schnell in die Garderobe.

Dort drückte er sich in die Ecke und dachte nach, ob er richtig entschieden hatte. Er war sehr unsicher. Einerseits war er stolz darauf, daß er sich von Thomas nicht hatte erpressen lassen. Andrerseits hatte er aber Angst, daß ihre Freundschaft zu Ende gehen könnte.

Als Nikola am nächsten Tag in den Kindergarten kam, benahm sich Thomas anders als sonst. Nikola begrüßte Thomas, er lud ihn zum Spiel, er bemühte sich um ihn, aber Thomas nahm ihn nicht wahr. Er blickte durch ihn hindurch, als ob er nicht existierte.

Zu Beginn hoffte Nikola noch, daß sich Thomas einen Jux machte und ihn ängstigen wollte, aber bald sah er ein, daß es kein Spaß war. Er fühlte sich erniedrigt, und das nicht nur deswegen, weil die anderen Kinder sahen, was passierte.

Nikola suchte einen Ausweg aus dieser Situation, und er fand einen. "Wenn Thomas nicht mehr mein Freund ist, dann bin ich auch nicht mehr sein Freund", dachte er bei sich. "Ich habe genug andere Freunde, mit denen ich spielen kann. Mir macht es nichts aus, daß wir keine Freunde mehr sind". Mit diesen Gedanken schloß er sich einer Gruppe von Buben an, die gerade in den Turnsaal gingen.

Die Eiszeit zwischen Nikola und Thomas dauerte sehr lange. Jeder ging seines Weges. Nikola ärgerte sich über Thomas, und in manchen Situationen haßte er ihn sogar. Je mehr er ihn aber haßte, umso mehr litt er selbst darunter.

Nach einigen Wochen geschah es, daß die beiden die einzigen waren, die nach dem Mittagessen zur Strafe in den Schlafsaal mußten. Allein im großen Saal, lagen sie eine zeitlang stumm nebeneinander. Bald aber waren sie wieder Verbündete: einträchtig schimpften sie über die böswilligen Kindergärtnerinnen, die sie zu Unrecht bestraft hätten. Das Eis schmolz, und sie verstanden sich wie in alten Zeiten.

Nikola konnte wieder lachen. Er hatte den Freund, der ihm der teuerste von allen war, wiedergewonnen. Sicherlich, er spielte auch mit den anderen Kindern im Kindergarten - aber so wie mit Thomas war es mit keinem.

Daß das Leben ohne den besten Freund kein richtiges Leben ist - das hatte Nikola in diesen Wochen schmerzlich erfahren. Das vergaß er nicht mehr, auch dann nicht, als ihm Thomas wieder einmal sagte: "Wenn Du nicht das tust, was ich will, bin ich nicht mehr Dein Freund". Diesmal antwortete ihm Nikola: "Erstens: ich tue nur das, was ich will! Zweitens: wenn Du deswegen nicht mehr mein Freund sein willst, macht mir das  nichts aus. Ich bleibe nämlich weiter Dein Freund. Und dagegen kannst du nichts machen. Basta!".

Einige Sekunden lang herrschte zwischen den beiden Freunden Stille. Sie blickten einander tief in die Augen. Dann nahm Thomas Nikola bei der Hand, und beide liefen glücklich in den Hof hinaus. Draußen umarmte sie die zärtliche Sonne, die sie von da an auf allen ihren Wegen begleitete.