U januaru 2022. ljeta objelodanio je bosansko-amerikanski pisac Meho Bahtić prve literarne tekste u internetskom književnom časopisu "Ajfelov most". U kratki prikazi Bahtić opisuje tinejdžerski život sredinom osamdesetih ljet u Šipovu u Bosni i sentimentalne susrete u novoj domovini Floridi. Početo od 2010. ljeta Ajfelov most svaki dan publicira najmanje po jedan novi tekst na jeziki jugoslavenskoga kulturnoga prostora - do sada pojavilo se je na toj stranici oko 400 autor:ic. Opsežan online-časopis je smješćen na internetskom portalu Miljenka Jergovića.

Ajfelov most

Meho Bahtić: Ljeto u provinciji

Gradić na dvije rijeke je sav tvoj svijet i ne vidiš se trajno van njega ni u kakvom kontekstu. Šesnaest ti je godina i konteksti su ti ustvari beznačajni. Ljeto je, sredina osamdesetih, „na nož“ otvoreni prozori u sobama koje gledaju na Unu, otvorena i balkonska vrata na drugoj strani stana ne bi li se napravilo malo propuha. Svejedno je vruće u stanu. Izvana dolazi zvuk motora na lađi koja siječe Unu uzvodno, Tomos 4 ili 4.5, nema drugih na Uni u to vrijeme. Još su prijepodnevni sati, još ti se ne ide na kupanje. Već si prošetao kroz grad, kupio u robnoj kruh i mlijeko, starom na kiosku nišku Drinu ili plavi Ronhill, Oslobođenje i Sportske novosti, potom doručkovao dvije šnite bijelog kruha namazane eurokremom uz čašu Kraš Expressa. Sada si sam u stanu, praviš sebi kafu i iz svoje ladice vadiš cigaretu koju si kradom izvukao iz načete kutije Ronhilla dok se stari brijao. Cigaretu si sakrio u omot Frizbi čokolade pored posljednjeg komadića koji si ostavio za poslije ručka. Listaš Oslobođenje, slušaš kasetu: Azra – Ravno do dna, srčeš kafu, duboko uvlačiš dim cigarete i osjećaš se odraslim. Onda gledaš Gustava na tv, pa plivanje, Olimpijada je, ćelavi Matt Biondi pobjeđuje i želiš plivati kao on. Oblačiš kupaće i izlaziš iz stana, trčiš niz stepenice s drugog sprata, izlaziš iz zgrade, Ograde 34/2 – dobro bi izgledalo kao tetovaža na desnoj nadlaktici: Ograde 34/2, bez daljnjeg pojašnjenja – i nakon prepješačenih dvadesetak metara već si nad Unom. Silaziš niz improvizovane stepenice na keju i ulaziš u hladnu vodu. Još nema nikoga na plaži, ni sa ove ni sa one strane Une. Jedino je Hameda malo niže, pušta na plovak i vadi omanje plotice jednu za drugom. Nikad ti nije bilo jasno kako mu to tako lako ide; nekad bi otišao na isto mjesto čim bi Hameda otišao kući, puštao na plovak podešen na istu dubinu kao i njegov, na kruh kao i on kad je Una bistra, na glistu kad je mutna, i ništa ni da dirne. Možda koja zekica. Elem, ulaziš u hladnu zelenu rijeku i plivaš ka drugoj obali, kraul, zamišljaš da si Biondi. Preplivaš, malo odmoriš na drugoj strani, pa opet plivaš nazad. Malo odmoriš i opet na drugu stranu, i tako nekoliko puta. Onda kući prijatno zategnutih mišića kroz koje kola uzburkana krv šesnaestogodišnjaka. Stan već miriše na mamine makarone sa ćufticama. Jedeš slasno, bez suvišnih primisli o unesenim kalorijama koje će te kasnije mučiti. Koliko god da pojedeš, ostaješ jednako tanak. A tako bi želio dodati malo mase i mišića, ali ne ide, džaba silni sklekovi, džaba proteini koje trpaš u sebe kroz mlijeko i jaja od kojih ti je kasnije muka, ne ide. Onda liježeš na stari dvosjed na balkonu i čitaš Zagora ili Mister No-a čiji pajper u Manausu opet ne pali dok ga Mister No ne šutne, nakon toga i par psovki koje u stripu izgledaju kao *#@)(*&^$#@ avion pali i Mister No ulazi u svoj jogunasti pajper i polijeće put novih avantura po amazonskim prašumama. Onda opet na Unu, na pijesak ili Kapetanović, ili bos po vrelom asfaltu skakućeš do stadiona pa se odatle s rajom spuštaš do Ade, pa predveče na basket. O umoru ne razmišljaš jer ga još uvijek i ne osjećaš, ni zbir jutarnje šetnje, plivanja, trčanja po košarkaškom igralištu i večernje šetnje koja slijedi ne izazivaju umor. Potom kući, brzinsko tuširanje, ili još jedno kupanje na Uni, presvlačenje, pa u grad. Beskrajni krugovi novskim korzom i stidljivo ‘ispod oka’ gledanje curica koje ti se sviđaju dok glumiš nezainteresovanost obično su presijecani ćevapima, kod Maksa najčešće, ili kod Agana, velika s duplom lepinjom, a onda trčiš s rajom do hotelske pivnice dok je ukus natopljene lepinje i ćevapa još u ustima da ih zalijete točenim pivom. Kad je falilo para, ili kad bi vam ćevapi naumpali prekasno, znalo se otići i na stanicu na natopljenu lepinju sa ajvarom ili u pekaru na vruće kifle. Elem, sada ste u pivnici i pred vama su pune krigle Nektara i tinejdžerski je svijet u ekvilibrijumu. Nekada si u ovoj pivnici znao popiti i produženu kolu, kolu razrijeđenu s kiselom, jer je bila jeftina i količinski veća, piće neukusno i bljutavo koje teško da bi iko uspio uvaliti današnjoj mlađariji. Potom slušate muziku na terasi hotela, Eagles i Hotel California, zatim Čorba i Kada padne noć; nema više para za piće jer je sve potrošeno na ćevape i pivo i u neka doba vam padne na pamet noćno kupanje. Silazite na Kapetanovića plažu, skačete u vodu, preplivavate na pijesak. Sve po noći izgleda drugačije, nekako mistično, poremećene su proporcije svega što vidiš u mraku, Una djeluje još moćnije. Onda polako kući, svi već spavaju, uvlačiš se polako u krevet i zaspivaš prije nego ti glava dotakne jastuk. Ujutro ćeš opet u robnu po kruh i mlijeko, na kiosk po novine i cigare, pa na Unu, gdje bi drugo.

Meho Bahtić

Meho Bahtić: Otac

Šetajući večeras kroz susjedno naselje, lijepo a obično pusto, prođoh pored starijeg čovjeka, Azijata (teško mi ga je preciznije geografski smjestiti, a nema ni potrebe za tim). Nije prvi put da smo se mimoišli, ustvari da sam ja prošao pored njega, ne znam da li je on mene ikada primijetio, i uvijek me podsjeti na mog oca. Ne samo zato što je mršav, prosijed, blago pogrbljen, što su mu ruke na leđima dok šeta, nego zato što dok hoda djeluje kao da je okružen nekakvom opnom koja ga dijeli od okruženja, kao da nosi oreol nepripadanja ovoj sredini. Prolazi pored ljudi ne primjećujući ih, duboko zagledan u sebe, u ko zna kakve daleke predjele divne ili strašne, ili divne i strašne istovremeno, u kojima doista živi i gdje se još umije smijati (i te kako, siguran sam) i koji van vremena žive u njemu. Kada u šetnji naiđem na Amerikanca, osmjehne se i pokaže zdrave bijele zube (teško je reći da li su zdravi prirodni ili skupi implanti, a nije ni važno, doduše), pozdravi, klimne glavom, kaže: “divan je dan“ ili “lijepa je noć“, koraci mu čvrsto dodiruju tlo, tijelo mu se savršeno uklapa u sparnu floridsku atmosferu. Boje njegovog osmijeha i njegovog pozdrava stapaju se s bojama jezera, neba, kuća, bojama zvukova radio i tv programa koji su iz udobnih stanova ispunjenih starom Azijatu i mom ocu stranim mirisima pobjegli u noć kroz otvorene prozore. On, Amerikanac-svoj-na-svom, gleda pravo, ispred, gleda okolo (ne u sebe), radoznalo, samosvjesno, gleda u mreškastu površinu jezera, udiše povjetarac punim plućima, primjećuje cvijeće oko jezera i ribe u njemu, i kornjače i patke, divi se svemu oko sebe, sve je to njegovo. Obraduje se kada vidi da mu drugi šetači idu u susret, rado će s njima razmijeniti koju riječ. Uživa u danu, u svakom koraku koji utiskuje u svoju zemlju. Stari Azijat i moj otac žele praznu stazu kojom hodaju, ne žele nikoga sresti, nikome se osmjehnuti i nikoga pozdraviti. Nemaju oni ništa protiv ovih nasmijanih ljudi, naprotiv, ali Azijat i moj otac nisu ovdje, njihovi koraci ne dodiruju zemlju kojom hodaju, ovi su nasmijani ljudi za njih duhovi, oni postoje u nekom drugom svijetu u koji stari Azijat i moj otac nikada neće kročiti. Njih dvojica žele prazan prostor ispred sebe i žele dugo, dugo besciljno hodati puneći ga dalekim prostorima koje nose u sebi. Onima koji mogu vidjeti opnu koja ih okružuje, stari Azijat i moj otac djeluju kao da su iskruženi iz neke egzotične fotografije iz Nacionalne geografije i nalijepljeni u ovo okruženje kojem ni po čemu ne pripadaju. Oni koji ih razumiju, prođu pored njih kao što sam ja prošao pored starog Azijata večeras; pomaknu se malo s puta da ne bi pomjerili oreol i pogledaju blago u stranu da pogledom ne naruše mir nepripadajućeg. Krajičkom oka ipak pogledaju u oči mimohodnika zagledane negdje duboko unutra, u neka davna vremena, u neke daleke svjetove. I požele ih zagrliti, barem se rukovati s njima, i bez riječi im kazati: “Znam.”

Meho Bahtić

Meho Bahtić: Bosanci na Floridi

Ulazim jutros u prodavnicu ovdje na Floridi, a pred prodavnicom čovjek u trenerci, čuči naslonjen na zid i puši. Pomislih – ovaj je sigurno naš. Uđoh u prodavnicu, eto i njega nedugo zatim. Ponovo ga ugledah koji minut kasnije između polica sa robom kako ide prema ženi, i ona je u trenerci, i viče:”Đe si brate dragi, tražim te po čitavoj prodavnici.” I to onim meni bliskim tvrdim krajiškim naglaskom. Kasnije drugi par stoji pored mene, žena gleda na policu i kaže:” Trebale bi biti ovdi, vazda su bile ovdi”. Muž i ne čuje šta mu žena govori, zapanjen cijenom graha veli glasno: “A jes’ skup grah, ‘ebo mu ja mater.” Ču to i onaj par u trenerkama, mahinalno se okrenuše. Drage su mi ovakve scene, drago mi je čuti moj jezik na različitim, nekad i neočekivanim mjestima. Zasad su još uvijek česte, ali će uskoro urijediti. Kad ode starija generacija, i ova moja, to će biti kraj. Još nekoliko decenija i to je to, neće više biti psovanja majke grahu u američkim prodavnicama. Nasa djeca će pričati engleski, već ga i međusobno pričaju. Ne samo djeca, i oni koji su došli ovdje u pubertetu, a ima od tada već dvadesetak godina, radije govore engleski i spotiču se o riječi kada pričaju naš. I ne kontaju zašto neko psuje mater povrću. Čak ni kad je skupo ko onaj grah, ‘ebo mu ja mater.