1993. ljeta preselio se je Miljenko Jergović iz tada opkoljenoga i granatiranoga Sarajeva u Zagreb. Pri tom nije mislio na to da bi sobom zeo svoj krsni list. To je bila falinga: kad je prosio za državljanstvo Republike Hrvatske, je morao predložiti uprav ta dokument. Ništ za to, si je mislio, i se je još jednoč dao krstit. Od onda Jergović neprestano publicira - knjige kot i kolumne u hrvatski novina i časopisi. Njegovi eseji se moru čitati ne samo u tiskanom obliku, nego i na njegovoj domaćoj stranici u internetu. Evo tri Jergovićevi teksti, ki se odnašaju na Beč odnosno na Austriju.

Miljenko Jergovic

Naši u Beču ili kako je to kad korona postane dobra vijest

7.11.2020: Prije nekoliko večeri zbio se teroristički napad u Beču. I, kako to već biva, prvi ti na um padnu oni tvoji koji su u Beču. Odmah je Ana putem Facebooka pitala prijateljicu je li sve u redu. Prođe minut, ona se ne javlja. Prođe pet minuta, ona se i dalje ne javlja. Prođe deset minuta, a deset je minuta on-line užasno dugo vrijeme, ona se i dalje ne javlja. Kaže: daj mi njen broj telefona! Ja u mobitel, nigdje broja! Samo neki stari, iz drugog vremena i druge države. I tu Anu uhvati pravi strah, s elementima panike. Pola jedanaest je, vrijeme kad ionako nije pristojno uznemiravati ljude, ali je situacija već takva da ne dolazi u obzir da se čeka do jutra. Mislim, ja bih čekao, nisam se uplašio, vjerujem u statistiku prema kojoj je vjerojatnije da te pogodi grom, nego da u Beču stradaš od terorista. Bečana je skoro dva milijuna, šanse su, dakle, jedan naprema dva milijuna, ali to joj ne govorim. 

I dok u telefonskim porukama od prije pet godina pokušavam naći prijateljičin broj telefona, Ana ju već uspijeva nazvati preko Messengera. Zvoni jednom, zvoni dvaput, ona se javlja, ali glasom kao iz groba. Ana je unezvjereno pita kako su, ona joj odgovara: Ah, evo ležim! Zvuči nekako tuđe, valjda upravo onako kako ponekad zvuče ljudi kojima se dogodilo nešto strašno. Ana dalje postavlja pitanja, onako kako joj u njezinoj ustreptalosti dolaze, a prijateljica odgovara upravo onako kako ne bi trebala odgovarati. Pomalo kao da više nije od ovoga svijeta i kao da su nam se stvarnosti već razdvojile.

I tu, srećom, Ana, ipak, shvati da bečka prijateljica nije prepoznala tko to zove… Ali, opet, u trenutku, u toj milisekundi od kakvih se sastoje naši životi i na kakve se svode naši osjećaji i raspoloženja koja iz njih proizađu, ostaje ta jeza da je, možda, i u tom neprepoznavanju neki užas.

U sljedećih nekoliko trenutaka, opet vrlo kratkih, razriješit će se, međutim, sve. Dok teroristi još uvijek pucaju po Beču i dok naokolo već traju potjere, a milijuni ljudi iz cijeloga svijeta milijunima komunikacijskih sredstava, u rasponu od starinskih bakelitnih telefona do najsuvremenijih kompjutorskih aplikacija, sakupljaju po Beču sve svoje mile i drage, baš onako kako u crtanim filmovima psi ovčari sakupljaju svoje ovčice, saznajemo da je s našom prijateljicom sve u redu, da su njih sve troje u kući, na sigurnom, i da, zapravo, ne mogu ni izaći. A zašto ne mogu izaći. Zato što imaju koronu!

Ustvari ne, ima je samo ona, vjerojatno je kćerka iz vrtića donijela bolest, ali nju nisu testirali. Njega jesu, ali još uvijek je negativan. U svakom slučaju, sve troje su doma, u strogoj izolaciji, u kućnoj karanteni, u kuginoj kući, na savršenoj distanci od terorista.

I tu najednom sve postaje vedro i veselo. Njezini simptomi nisu baš tako gadni, samo kao da ju je tenk pregazio – tu prispodobu za sebe je upotrijebio naš beogradski prijatelj, također koroniziran – pa ju Ana odmah savjetuje da sinuse i grlo ispire morskom vodom, tojest nekim apotekarnim pripravkom na bazi morske vode, budući da u Beču morske vode nema, i sve do kraja razgovora i večeri, sve do našeg odlaska na spavanje, prolazi u sreći i veselju. Taman kao da smo doznali neki ljubak, bezazlen i šašav podatak o ničim narušenoj i besmrtnoj sreći naših bečkih prijatelja. A zapravo nam prijateljica ima koronu.

Čovjek je biće koje živi u usporedbama. I onda kad se usred terorističkog napada u Beču zabrineš za prijatelje, pa saznaš da ti prijateljica samo ima koronu, ne samo da ti se to ne čini kao nešto strašno, nego ti ta korona pomalo biva i saveznik. U tvojoj šašavoj glavi, punoj raznih strahova i doživljenih trauma, korona ju je spasila od terorista. Premda, razumom gledajući, nije tako, i premda teroristi s koronom, kao ni korona s teroristima, nemaju ništa. Ali čovjek se rijetko služi razumom. Ili se njime služi nakon što su ga već sasvim obuzele sve njegove strepnje i emocije. Ponekad nas razum zaštiti od naših ludih srca i glava, ali mnogo nas češće iracionalne strepnje i osjećaji štite od ledenog užasa razuma. Ništa nije tako utješno kao kad nas umjesto velike nesreće stigne manja nesreća. Takva nam se nesreća obično čini srećom.

Pritom, naš problem je, čini mi se, u tome što živimo u vrijeme kada pretjerani tehnološki napredak samo doprinosi tom iracionalnom treperenju, strepnji i strahu, koji nas zatim dovedu u onu vječnu i trajnu tjeskobu, iz koje nas nakratko, kao na subotnje školske izlete, izvode svi ti xanaxi, helexi i oksazepami. Još prije samo dvadesetak-trideset godina o terorističkom napadu u Beču saznavali bismo tek sutradan, iz jutarnjih vijesti na radiju, i iz novina, ili, u najgorem slučaju, iz posljednjeg televizijskog dnevnika pred odjavu programa. Danas nam to odmah javljaju, ravno iz utrobe ustrijeljenih i sa lica mjesta, tako da što autentičnije doživimo traumu ljudi koji su svjedočili događaju. I osim što imamo bezbroj načina da saznamo što se dogodilo, imamo isto toliko načina da repriziramo događaj, ne bi li ga što krvavije evocirali u vlastitim srcima i glavama. Tako se užas samo povećava, umnaža i raste. I može ga smanjiti ili relativizirati samo neki još veći užas, koji će nas uvjeriti da ono prethodno uopće i nije bilo užas.

To je, vjerujem, razlog zbog kojeg se tako teško i loše nosimo i s covidom-19. I kao da nam samo zemljotresi i teroristički napadi još mogu smanjiti doživljaj bolesti, te ga svesti na razumnu mjeru. Zašto ljudi svako malo izgube razum i krenu kihati i dahtati jedni u druge po nogometnim stadionima, na demonstracijama, u crkvama i po svadbama? Ne zato što ne vjeruju u bolest, ili ne većinski zato, nego upravo zato što su toliko uplašeni da im je to način da se izbore sa svojim strahom.

Naša prijateljica će biti dobro, a s njom ćemo i mi biti dobro.

Je li za nacionalista zdravo da mu reprezentacija pobjeđuje?

23. 6. 2016. za Blog ARD Studija Beč: Sociološki gledano, europske nogometne reprezentacije mogu se podijeliti u dvije grupe. U prvu spadaju ekipe visokorazvijenih zapadnih država – recimo Švicarske i Austrije – gdje je nogomet oblik socijalnog, ekonomskog i kulturnog samopotvrđivanja za useljenike i njihovu djecu, a pomalo i za strance koji bi da se preko svoga loptačkog talenta dočepaju dragocjenih pasoša i identiteta koji im pružaju mogućnost sigurnoga i lagodnog života, daleko od siromašne, nesigurne ili ratom opustošene domovine. U tim zemljama nogomet je u velikoj mjeri fenomen s društvenih i kulturnih margina, i ne služi nacionalnom samopotvrđivanju i dokazivanju pred svijetom. Švicarci i Austrijanci imaju mnogo toga čime bi se ponosili pred svijetom, ili čime bi napuhavali svoj nacionalni ego, pa im je u tom smislu gotovo nebitan. Osim toga, njihovi veliki patrioti, hoću reći nacionalisti, svoj nacionalni ponos ne mogu identificirati s ekipom državnih izabranika sastavljenom od sve samih stranaca, južnjaka, doseljenika, ljudi druge boje kože, koji ne pjevaju na sav glas državnu himnu, niti se mogu identificirati s njezinim sadržajem. Ne samo da patrioti ne mogu naći sebe u takvoj državnoj reprezentaciji, nego je ona ostvarenje svih njihovih noćnih mora. Bez imalo zlobe i bez ikakvih nacionalnih strasti možemo tako reći da je Švicarska po svome sastavu i kulturnom habitusu najbalkanskija reprezentacija na ovogodišnjem Euru.

U drugu grupu spadaju reprezentacije onih zemalja u koje se tokom prošloga stoljeća nije useljavalo, nego se iz njih, uglavnom, iseljavalo, bilo iz ekonomskih ili političkih razloga, ili u surovim ratnim i mirnodopskim kampanjama etničkog čišćenja. Riječ je o istočnoeuropskim postkomunističkim zemljama, uglavnom onim koje su bile dio sovjetskog lagera (izuzetak je Hrvatska, koja je bila dio Jugoslavije, koja se, pak, nakon 1948. zatekla izvan sovjetske interesne sfere). Reprezentacije tih država su, manje ili više, etnički homogene i vrlo često reprezentiraju onaj i onakav nacionalni i kulturni ideal koji će se jako svidjeti njihovim patriotima, nacionalistima i ekstremnim desničarima. Za razliku od reprezentacija Švicarske ili Austrije, koje predstavljaju kulturnu marginu, a ne momčad od prvorazrednoga nacionalnog i državnog interesa, reprezentacije Hrvatske ili Albanije nacionalni su titani, uzori za najšire nacionalne mase, ali i preporučena nacionalna i kulturna elita. Ono što je za Njemačku Goethe i što je za Italiju Dante, to je za Hrvatsku Davor Šuker. Važnijeg pjesnika i mislioca od Šukera Hrvatska nema ili ga ne želi imati. Nogomet je u toj zemlji istovremeni simbol nacionalne superiornosti, sve po principu jedna zemlja, jedan narod, jedan nogometni tim, i potpune inferiornosti u svemu drugom. Tamo gdje prestaje nogomet, počinje depresija.

Daleko najjači igrački dojam u borbi po grupama ostavila je reprezentacija – Hrvatske. Na kraju, to i nije neobično: dok je austrijskim reprezentativcima nogomet, ipak, samo sudjelovanje u dobro plaćenoj igri, za Hrvate to je način nacionalnog samopotvrđivanja. Treba samo pogledati naslovnice ovdašnjih novina, jutro nakon pobjede nad Španjolskom: “Tako melju Hrvati” U drugim novinama piše da su Španjolci zgaženi, u trećim da su poniženi. Rječnik kao iz sadomazohističkih porno filmova, s puno sperme, krvi i znoja, i naravno – s puno poniženja. Naravno, poniženi su uvijek oni drugi. Danas Turci, Češi i Španjolci. A već sutra, ako Bog da, i ako blažena djevica Marija usliši navijačke molitve, gaženje, poniženje i mljevenje ima da dožive Talijani, Englezi, Nijemci, sve do vrhunca hrvatskoga nogometnog samopotvrđivanja koji bi, valjda, bio da se jedanaest izabranih titana pomokri Europi po licu i dojkama. Čini vam se da pretjerujemo? Lijepo bi bilo da ste u pravu.

Hrvatski reprezentativci igraju onako kako to nacija od njih očekuje. Većina njih djeluju bolje i moćnije nego dok igraju u svojim klubovima. Očito je da imaju posebnu inspiraciju. Doping patriotizmom u nogometu pomaže bolje od bilo kojeg drugog dopinga. A nije zabranjen. Nakon svake utakmice čestitkama ih bodri predsjednica Republike. A dnevne novine donose informaciju kako je vladajuća stranka u državi, ultradesna Hrvatska demokratska zajednica, pred predstojeće izvanredne parlamentarne izbore preko svojih glasnogovornika objavila da joj za pobjedu trebaju samo uspjeh turističke sezone i pobjede hrvatske reprezentacije na Euru. Prvo bi dokazalo njihovu gospodarsku i ekonomsku genijalnost, a drugo bi značilo pobjedu patriota nad onima koji to nisu. Upitate li se kakve veze imaju pobjede nogometaša s patriotizmom i po kojoj to logici reperezentacija predstavlja desne Hrvate u okršaju s lijevim Hrvatima, značit će da ništa niste razumjeli i da vam ništa u vezi s Hrvatskom nije jasno.

Albanija je, pak, prvi put na nekom velikom nogometnom natjecanju. I kao većina istočnoeuropskih ekipa ima potrebu za nacionalnim samodokazivanjem, pa je i za Albaniju, skoro kao za Hrvatsku, nogomet nešto daleko veće i važnije od sporta. Nešto što sa sportom ima malo veze.

Zanimljivo je bilo gledati njihovu prvu utakmicu, onu koju su igrali protiv Švicarske. Pomalo je to bila utakmica između ponosne zemlje orlova i njezinih prvih susjeda, međunarodno polupriznate Republike Kosovo, čija reprezentacija nije mogla sudjelovati na kvalifikacijama za ovo Europsko prvenstvo. Valon Brahrami, Xherdan Shaquiri, Admir Mehmedi, Blerim Džemaili, Shani Tarashaj i najveći među njima, genijalni vezni igrač Granit Xhaka, koji je za nezamislivih četrdeset pet milijuna eura ovoga ljeta prešao iz Borusije u Arsenal, branili su boje i čast Švicarske pred neusporedivo manje plaćenim i klupski uspješnim sunarodnjacima iz Albanije. I kao u kakvom balkanskom narodnom spjevu, udario je u toj utakmici brat na brata, jer je veliki Granit protiv sebe na albanskoj strani imao svoga rođenog brata Taulanta Xhaku. Obojica rođeni u Baselu, ali Granit je mnogo darovitiji, pa je zaigrao za bogatiju Švicarsku, dok je stariji brat, kojega Gospodin naš nije nadahnuo takvim talentom za nogometnu igru, odabrao da igra za Albaniju. Obojica su, naravno, porijeklom Kosovari.

Švicarska je pobijedila golom golom jednoga od svojih stopera. Dotični se zove Fabian Schär, što je, možda, sretna okolnost, jer nikoga tim golom nije iznevjerio, pa neće postati lik iz balkanskih mitologija ispunjenih poučnim i gorkim pripovijestima o velikim izdajnicima. Samo su oni, izdajnici, u našim očima veći od naših junaka. Samo što im je veličina u obrnutom smjeru.

U toj su se utakmici, kao i u sljedeće dvije, Albanci borili kao lavovi. Trčali su, uklizavali među protivničke napadače, gurali glavu tamo gdje drugi ne bi ni nogu, te su pokazali neviđenu srčanost i borbenost. Ali ni protiv Francuza nisu mogli. Još jednom su izgubili od boljih, da bi u trećoj utakmici došli do svoje povijesne pobjede, prve u nacionalnoj povijesti. Pobijedili su Rumunjsku, koja je u toj utakmici trebala biti favorit.

Rumunji su, za razliku od Albanaca, čest sudionik svjetskih i europskih prvenstava. Ali nogomet im nije dominantan oblik nacionalnog samopotvrđivanja, igre reprezentacije nemaju većeg utjecaja na rezultate parlamentarnih izbora, niti se po navijanju za rumunjsku reprezentaciju mjeri je li netko patriot ili je izdajnik. Također, Rumunji nemaju veliku dijasporu, ili – tačnije rečeno – njihova dijaspora ne rađa nogometne talenta, kao albanska ili hrvatska. Po koječemu, Rumunjska je sličnija kakvoj zapadnoeuropskoj nogometnoj reprezentaciji nego ekipi iz patriotski napaljena i desnici sklone istočne Europe.

Na ovom su prvenstvu djelovali nekako bezvoljno i neuigrano. Povremeno se činilo kao da je riječ o skupini solidnih nogometaša čija je jedina mana što su se prvi put u životu sreli. A nisu. U prvoj utakmici koju su igrali protiv Francuske djelovali su najbolje. Nisu bili impresionirani velikim događajem, niti su se uplašili moćnijeg protivnika. Ravnopravno su se borili, i za malo izgubili. Protiv Švicaraca bili su već mnogo nesigurniji. U utakmicu s Albancima kao da su se sasvim raspali. Ili kao da su više vodili računa da sačuvaju noge pred oštrim startovima protivničkih braniča, nego što im je bilo do igre. Brzo ćemo zaboraviti da su Rumunji uopće igrali na ovom Europskom prvenstvu. Bit će to ona reprezentacija koje se nećemo sjetiti jednom u budućnosti, kada u kasnonoćnim kafanskim razgovorima budemo odlagali odlazak kući nabrajajući sudionike Eura 2016.

Njihovi susjedi Madžari za ovog su gledatelja najveće iznenađenje Eura. Naime, u mojih pedeset godina života i četrdeset dvije-tri godine aktivnog sudjelovanja u igri – naravno ne kao nogometaš nego kao fanatizirani gledatelj nogometnih utakmica, Madžarsku sam samo dvaput gledao na europskim i svjetskim prvenstvima. Zadnji put bilo je to na Svjetskom prvenstvu u Meksiku. Imao sam, dakle, dvadeset godina. To je ono ozbiljno u nogometu: prođe ti pola života prije nego što se Madžari opet pojave na velikom natjecanju… Da je neka druga zemlja u pitanju, to i ne bi bilo toliko zanimljivo, ali Madžarska je, ipak, neka mitološka sila i snaga iz daleke prošlosti. Mom pokojnom djedu, kao i mom jednako pokojnom ocu, ona Madžarska iz 1954. bila je pojam nogometne igre. “Laka konjica”, pod vodstvom Ferenca Puskasa navodno je bila jedna od najimpresivnijih pojava u povijesti nogometa. Kažem navodno, jer se toga ne mogu sjećati. Ali pamtim da bi otac kad god bi Nijemci osvojili neko svjetsko ili europsko prvenstvu, ili kad god bi meni na um palo da izjavim kako nitko, barem kada je riječ o Europljanima, nije igrao nogomet kao Nijemci, samo uzdahnuo: “E, Madžari, sine moj, da ti samo znaš kakvi su nekad bili Madžari…”

I eto nam, konačno, Madžara. Sve tri utakmice odigrali su jako dobro, pogotovu onu s Portugalom, koja je, ne samo zato što je u njoj palo najviše golova, možda i najljepša utakmica dosadašnjeg toka prvenstva. Bili su uigrani, nadahnuti, poneseni nekom unutrašnjom vatrom koja opet s nogometom nema previše veze. Patriotizam? Da, mislim da se i ovaj put radilo o tome. U publici, među bezbrojnim navijačima u crveno-zelenim bojama, bilo je i malo previše momaka obrijanih glava, u crnome, koji su u ritmu skandiranja dizali desnicu ruku negdje iznad glave. Ili mi se to samo učinilo? Nadam se da jest. Pogotovu stoga što mi se svidjelo kako Madžari igraju. Iako nije riječ o igračima one kvalitete kakvu ima Hrvatska, nemaju Madžari ni Luku Modrića ni Ivana Perišića, igrali su sjajno. I naravno, imali su sreće. Fanatici i fantasti u nogometu uvijek imaju sreće. Istočna Europa u svom siromaštvu i jadu, u moralnom i političkom deficitu, političkom ekstremizmu i huliganizmu na nogometnim terenima podsjeća na Latinsku Ameriku u malom. Znači li to da se veliki nogomet rađa iz bijede, materijalne i duhovne? Može i to biti. A može biti i još nešto: nogometne pobjede u takvim su zemljama ravne porazima. Ili bolje rečeno: sretniji su i pametniji kada gube nego kad pobjeđuju.

A Austrija? Možda Austrija nije imala sreće. Da se nisu našli u grupi s napaljenim Madžarima, s opasnim Islandom i s Portugalom, možda bi dalje dogurali. Sudeći po imenima i po igri u kvalifikacijama, imali su reprezentaciju koja je bila bolja od svih austrijskih državnih ekipa još od Svjetskog prvenstva 1982, ali to se na igralištu nije moglo vidjeti. Na kraju im je, zapravo, malo nedostajalo da utakmicu preokrenu na svoju stranu, ali je najprije Dragović promašio jedanaesterac, nakon čega su na jedvite jade izjednačili, i nisu imali snage ni moći da učine išta više.

I, što je na kraju zaključak? Od svih Balkanaca, ako u Balkance računamo i stare balkanske imperatore Austrijance, a uz njih, možda, i naše kosovske i albanske rođake Švicarce, Hrvatska ne samo da je najviše pokazala, nego, kako se sada čini, ima realnu šansu da osvoji prvenstvo Europe. Naprosto, nitko ne igra kao oni. Druga je stvar da li bi bilo dobro da se to dogodi. Iz europske perspektive, pa i iz perspektive hrvatskih susjeda, bilo bi to baš zgodno i lijepo. A iz hrvatske perspektive to bi značilo još tko zna koliko zgaženih, poniženih, samljevenih, kažnjenih… suparnika. Mislite da je to zdravo? Jest ako oba partnera uživaju. A šta ako onaj drugi i nije svjestan toga da je zgažen, ponižen, samljeven i kažnjen? Mora da onda s onim prvim i njegovom imaginacijom nešto opasno nije u redu.

Miljenko Jergovic

Na aerodromu u Beču: na što vam smrdimo, gospodo?

2.10.2021: Moja putovanja se nastavljaju. Nakon što sam u prošloj epizodi posjetio Skopje, o čemu sam vam posvjedočio ganutim sentimentalnim putopisom po Staroj čaršiji, tom draguljčiću iščezlog multikulturnog i šarenog Balkana, evo me u Beču, gdje u malenoj staklenoj prostorijici čekam na let za Zagreb, koji bi, inšallah, trebao po redu letenja uslijediti za sat i pol. Tu smo potrpani mi ljudi s Istoka. Mimo svih epidemioloških pravila, kojih se Austrijanci vrlo strogo drže, rabeći samo jednu vrstu maski, i kontrolirajući vas na svakom koraku jeste li cijepljeni nekim od cjepiva zapadno-kineske farmaceutske internacionalne (ruski Sputnjik ne priznaju), ili imate potvrdu o negativnom testu ne stariju od dvadesetčetiri sata, natiskani jedni preko drugih, čekamo  svi mi koji ćemo za Istanbul, Beograd, Sarajevo, Lavov, Zadar i Zagreb. Čuju se, kao na kakvoj nebeskoj čaršiji, u nekom nepodnošljivom zvučnom i olfaktivnom šušuru i žamoru, glasovi turski, ruski i ukrajinski, gastarbajterski njemački, arapski, bosanski, srpski i hrvatski, čuje se, isto tako, pa se miješa u zraku, teški vonj svih znojeva Istoka. Dok ga s, gotovo astmatičnom preciznošću razabirem, u tom vonju ja čujem i ukrajinske piroge, i delikatni stambolski ćevap od sitno sjeckanog mesa, u saftu kroz koji su promišljena i doživljena stoljeća osmanske povijesti. Čujem rakiju i češnjak dinarskog masiva, čujem glasove iz kraških jama, u koje naš svijet već stoljećima baca ostarjelu i iznemoglu živinu, tek okoćene psiće i mačiće, i zaklane ljude. I dok se tako u mom njuhu sklada civilizacijska simfonija vonja čovječjeg znoja, razmišljam usporedo o dvije stvari. Misle li gospoda s bečkog aerodroma, tako stroga kada je o epidemiji riječ, da se ljudi s Istoka teže razbolijevaju od covida-19, pa ih se može ovako natiskati u staklenu krletku, ili njihovi životi naprosto manje vrijede, pa ih se zato bez suvišnog grizodušja izlaže ovakvoj situaciji? I drugo o čemu mislim, i o čemu bih rado pisao: ljudi s Istoka smrde, kao što, recimo, i crnci smrde, ali razlog tomu nije, kao što bi možda pomislio poneki čovjek sa Zapada, što ljudi s Istoka ne vode računa o higijeni, ili što ljudi iz Afrike imaju neki fiziološki poremećaj zbog kojeg se čudnim mirisom naokolo čuju. Razlog je taj, i baš ovo je mjesto na kojem bi ga trebalo glasno izgovoriti, što ljude sa Zapada nikad ovako ne zguraju u zajedničku nepropusnu krletku, jazbinu, smrdionicu, kao što su upravo zgurali nas koji bismo da iz Beča odletimo za Beograd, Sarajevo, Lavov, Istanbul, Zadar i Zagreb. Mi katkad smrdimo, jer netko želi da mi smrdimo.

Trebali smo letjeti s jedne od kapija označenih slovom G. Da bi onda, usred poprilične aerodromske gužve, dva sata prije leta nervozno jato zemaljskih stjuardesa započelo s prikupljanjem putnika za spomenute destinacije, koje će zatim potrpati u prilično tijesne kombije, te ih transportirati u kapijski segment na slovo C. Tako ćemo se svi skupa naći u ostakljenom, prljavom i neurednom prostoru, gdje baš ovo i pišem. Osim što je ni nalik aerodromu u Beču, ovo je mjesto nekom zanimljivom logikom obilježeno vrlo snažnim okcidentalnim predrasudama prema Orijentu, Balkanu, europskom Istoku. U svemu mi, ipak, godi što su se Zadar i Zagreb, suprotno očekivanjima, našli s one strane predrasude o Istoku. Našli su se, po prilici, negdje malo istočnije od Istanbula. Meni to prija. Naprosto, ovo je svijet u čiji se vonj dobro razumijem. Zbunio bi me smrad nekog Belgijanca, Austrijanca, Švicarca. Oni smrde na nešto što mi nikada nismo jeli, kao što i mi smrdimo na ono što oni ne jedu. U zaoštrenoj kulturološkoj situaciji, ili u ratu, jedni drugima smrdimo na govna.

Nešto ranije – jer na aerodrom sam, srećom, stigao tri sata prije leta za Zagreb – već sam se bio zatekao u čudovišnoj gužvi pred pasošku kontrolu pred ulazom u stakleni dvorac s kapijama koje su označene slovom G. Ispred mene su u gomilama, bez ikakvog reda, vrvjeli Iranci, Turci, Arapi, ljudi bliskoistočnih i istočnih fizionomija, koji su, očito, preko bečke zračne luke iz nekoga dalekog i bogatog svijeta putovali kući. Policajci u kabinicama, s gumenim rukavicama na rukama, pažljivo su pregledavali njihove pasoše, tražeći u njima nagovještaje prijetnje ugroženom zapadnom čovjeku. Zabrađenim materama u haljinama prašnjavim od duga puta oko nogu su se vrzmali i drečali na nepoznatim dječjim jezicima potencijalni budući teroristi. I tu sam se, po pravdi ljudskoj i Božjoj, našao među njima. Od propasti i možebitnog kašnjenja na avion, a možda i od čega goreg, spasila me sretna okolnost. Naime, dovoljno rano sam se sjetio da uza se, osim osobne iskaznice, čuvene lične karte građanina Europske Unije, s kojom se legitimiram pred eurounijskom policijom, imam i biometrijsku putovnicu iste te Unije. A tu odmah uz te nepregledne gomile ljudi s Istoka, koji uglavnom i ne primjećuju kako ih se i čime ih se sve ponižava, elastičnim je trakama ograđen prostor s automatima, uz koje eurounijski građani prislanjaju svoje biometrijske putovnice, te se bez zadržavanja prebacuju na drugi svijet. Naravno da sam iskoristio privilegij da se odvojim od svoje iranske braće i da im, makar za kratko, nestanem iz života. Ali ubrzo smo se, eto, sreli na kapijama slova C.

Zašto vam sve ovo pričam? Zato što je riječ o putopisu, a putopisi se u nas tradicionalno bave mjestom dodira Istoka i Zapada. A onda i zato što je aerodrom neka vrsta hrama europskih birokratskih procedura. Tu se ljudi segregiraju prema boji svojih pasoša: jedni odlaze u život, dok će drugi pretrpiti poniženje, kojim tek trebaju zaslužiti život. Hrvati su uvjereni da su se 1. srpnja 2013. spasili tog poniženja. Uvjereni su da nisu na Istoku i na Balkanu, nego pripadaju “europskoj obitelji naroda”, njezinom naročito delikatnom srednjoeuropskom nakotu, kojemu je Beč metafizička i povijesno-politička prijestolnica. A onda se, kad god putujemo u Europu, naročito na aerodromima, nekim čudom zateknemo u kavezu s ljudima Istoka. Zašto? Naprosto zato što nas s njima nekako prirodno vide i doživljavaju. Reći ćete da za to postoje administrativni razlozi, koji se tiču famoznog Šengena, te činjenice da mi naprosto moramo još uvijek biti tamo gdje se pokazuju legitimacijski dokumenti, dok građani zemalja koje su uznapredovale u svojoj europskosti ne moraju pokazivati nikakve dokumente kad iz Unije lete u Uniju? Može biti i da ste u pravu.

Ovo je moje prvo zrakoplovno putovanje Europskom Unijom od početka epidemije. I dok u ovoj krletki čekam da me puste kući, i dok usput osluškujem mirise znoja s Istoka i u njima naizmjence čujem glas mujezina i crkvena zvona, čini mi se da je sve pomalo gore nego što je bilo.